Kako su sad jako popularni ovi proizvodi «2 u 1» ili «3 u 1», ja ću odmah napisati dva bloga u jednom. Nisam se posljednjih dana javljao jer sam bio do grla u karnevalu i povlačim sve što sam rekao o kultu alkohola i harmonikama, ma sjećate se ono kako sam ja isključivo za urbani karneval, a razlog tome je što me je ono prvo spontano uvuklo u ovo drugo. Što ćete, čovjek si malo popije, a nije mi za zamjeriti «tr su maškare», pa digne ruke u zrak dok svira harmonika a kad imaš ruke u zraku ne možeš tipkati po tipkovnici i objavljivati blogove.

Evo sad sam spustio ruke pa krenimo. Glava prva – maškare i erotika. Kako ono riječki karneval kaže «budi što želiš» razumljivo je da mnoge žene u karnevalu žele dobro izgledati. Ja sam tu totalno proračunat jer iako želim biti «pusni general» (a ta mi je funkcija i službeno dodijeljena) uvijek smislim masku koja će me štiti od zime. Tako sam se ove godine za svoju masku odnosno uniformu obratio za pomoć prvom čovjeku Puhačkog orkestra Lovran u nadi da će mi dati neku staru uniformu. Rekoh starom prijatelju Kašiću: «Daj, mi neku svoju uniformu jer ti si malo krupniji od mene pa ću tako moći ispod svega obući debelu majicu, duple hlače a po potrebi i skafander. Kašić mi je rekao kako on nema neku uniformu za šalu jer su mu sve bitne ali da ću zadužiti neku iz njihovog fundusa. To je bio super štos. Uđemo u jednu prostoriju i on me pita koji konfekcijski broj nosim. Rekoh mu da ne znam pa me odmjerio i otvorio veliki zidni ormar i izvukao nekoliko pari hlača i nekoliko jakni. Kaže: «Brojevi su ti na etiketama.» Na etiketama ? – pomislio sam u sebi. Zadužit ću novu uniformu! E sad ovo «novu» ima kod Puhaćeg orkestra Lovran posebno značenje. Oni su početkom devedesetih poharali jedno vojno skladište tzv. JNA i sve pospremili «za zlu ne trebalo». Na bijelim ljetnim mornaričkim uniformama nema nikakvih mrskih ili provokativnih oznaka osim sidra koje je tako općenito i imaju ga sve vojske uz more. Uzmem jedne hlače i pogledam etiketu. Piše da su sašivene u Varaždinu a naziv proizvoda glasi – «oficirske pantalone». Umro sam od smijeha i odabrao jedne koje su prvotno bile namijenjene nekom debelom oficiru koji bi po obujmu struka sigurno plutao u slučaju havarije. Iz razloga kojeg sam već spomenuo – totalno sam zimogrozan. Žene pak su puno hrabrije od mene. U svom maškarano-erotskom pristupu one su spremne doći na ples gotovo polugole što je, kada se uzmu u obzir vremenske prilike u brdskim krajevima tipa Matulji ili Jušići, za svako divljenje. Ništa nije drugačije ni uz more kad zafijuče bura. Kakvih sam se sve hrabrih žena nagledao; jedna obučena u rimskog boga ljubavi Amora s minijaturnom minicom, malim crvenim čizmicama, i haljinici koja jedva prekriva grudi. Najtoplije što je imala na sebi su bili luk i strijela. Vrlo tražena roba za maškare među ženama je i ona bavarska nošnja kakvu običavaju nositi one gospođe koje mogu odjednom držati deset krigli piva. I ta je odjeća sve samo ne za zimu. Bilo je tu oskudno odjevenih medicinskih sestra poput onih iz najuzbudljivijih filmova za odrasle (takve zasigurno Milinović neće zaposliti u svom resoru) i mnogih drugih maski koje više otkrivaju no što skrivaju. Kao prilog ovoj tezi prilažem dvije fotografije ženske klape Volosko koje su bile glavne organizatorice Klapskog maškaranog maratona u Opatiji, koji je, usput rečeno, fenomenalno prošao kod publike i kod samih klapa. Na prvoj vidimo kako mi je bilo teško na njihovoj probi u prostorijama mjesnog odbora. Bio sam jedini muškarac u prostoriji, zavaljen u nekakvoj staroj drvenoj stolici nalik tronu (zbog čeka sam se na trenutke osjećao kao kralj) dok su dame samo za mene izvodile svoju koreografiju za pjesmu Bira od Battifiace. Kasnije kad sam ih vidio na maratonu (fotografija 2) shvatio sam kako sam u biti dobro prošao. Ne daj Bože da su tu probu za mene održale u kostimima jer bih morao iskočiti iz kože.





I muški su se (osim mene i nekoliko medvjeda, gorila i vatrogasaca) tu dobro iskazali. Sreo sam na ovogodišnjem karnevalu grupu entuzijasta maskiranih u ekipu vaterpolista pred utakmicu. Njima je jedino mogao konkurirati jedan Borat u onom njegovom smiješnom kupaćem kostimu. Što se pak još tiče oskudno odjevenih muškaraca dosta njih se naravno obuklo u žene (ne znam mogu li o ovome pisati u ovom dijelu teksta koji se bavi erotikom u maškarama a da ne ispadnem sumnjiv). Velika većina tih muških dama na gole je noge obukla samo tanga-gaćice i koristili su svaku priliku da prisutnima i pokažu. Rekao mi je prijatelj s Viškova, gdje u doba maškara šator u kojem nastupaju i mnogi izvođači koji nisu baš «na ti» s karnevalskim običajima, kako je to u očima nekih od njih izazvalo određeni šok. Kaži mi on: «Znaš ono, Bosanac pjeva i nije mu jasno zašto ovdje ima toliko transvestita!». Možda to i nije do kraja istina ali meni je smiješno i super zvuči. Još sam zamišljao i tog Bosanca kako se vozi na «gažu» iliti «tezgu» i putem vidi onaj blesavi plakat s tipom u najlonkama koji objašnjava kako pravi muškarci nose «majlonke». Onda dođe na koncert i vidi ove transvestite. Smiješno, nema što. Još je smješnija, kada je u pitanju «pusna erotika», jedna anegdota s ovogodišnjeg karnevala s Duletom Bonacom i gaćicama. Naime, Dule još od svog prvog sudjelovanja na festivalu MiK ima običaj obožavateljicama poklanjati ženske gaćice. Kasnije je to, zbog velike potražnje, proširio i na karneval. On svake subote u hotelu Imperijal u Opatiji svira na maškaranim tancima i tu organizira i tombolu. Na istoj se između ostalog mogu osvojiti i naravno - gaćice. Ima u Opatiji i jedna Irena koja drži dućan s donjim rubljem, inače Duletova dugogodišnja prijateljica i sponzorica. E sad, Dule ima u mobitelu još nekoliko brojeva još nekih Irena. Uzme on mobitel i misli da zove svoju sponzoricu; «Bog Irena, Dule je. Trebale bi mi gaćice za tombolu… Češ mi dat?». Irena s druge strane (malo zbunjena ali tko bi odbio dobrog Duleta) kaže: «Hoću.». Dule u tom trenu shvati da je u biti nazvao Irenu Grdinić. Krenulo je ispričavanje ali i velika greška. Osobno se požalio Vašem blogeru koji mu je, kao što vidite, obećao potpunu diskreciju. Odmah sam nazvao Irenu i uložio prosvjednu notu kako može tako olako dati nekome svoje gaćice. Ponudio sam joj i karnevalsku ponudu tjedna – ukoliko i meni da jedne šutjet ću kao grob što, kao što opet vidite, nije dogodilo. Glava druga – led. Sve sam mogao očekivati od ovogodišnjeg karnevala ali da ću voditi maškaranu fešti na ledu to ne. Inače to je i jednina karnevalska fešta na kojoj sam bio glavni jer na ostalima se uvijek pojavi meštar Toni i zasjeni me svojom pojavom. Već sumnjam da je Toni samo jedan – raspitat ću se ima li braću blizance. Došao bi on i u Delnice ali su ga zaboravili pozvati na moju veliku radost. E tu su ranijespomenute «oficirske pantalone» došle do punog izražaja.

Kad sam tamo negdje davno na početku ovogodišnjeg karnevala (tako pišem jer ovo najduži mogući) vodio na opatijskom kupalištu Slatina po buri doček «maškaranih oktanaca» mislio sam da sam osjetio maškare u najhladnijim uvjetima. Vraga, to je bio prema maškarama na ledu na delničkom klizalištu mačji kašalj. Hawaii! Ja naravno nisam imao klizaljke i hladnoća mi je kroz čizme prodirala u kosti. Još je i puhalo od čega me djelomično štitio debeli sloj odjeće skriven bijelom uniformom. Kako da čovjek ne posegne za rakijom? Kad trgnuo dvije (a to i nije nešto) mislio sam da mi se pomutio vid. No, domaći su mi rekli da se ne povodim za svojom hipohondrijom jer da se tu radi tek o laganoj magli. Samo da čujem još neku maškaru u primorju kako se žali na hladnoću. Sve bi bilo još i nekako podnošljivo da oko mene nije klizao jedan «lokalni moćnik» i kratkim hlačicama i kratkoj majici. Kad sam ga ugledao skoro sam pao u nesvijest i morao sam odmah na šank. U prilogu dostavljam opet dvije fotografije. Na prvoj sam ja na ledu – nije zumirano jer iPhone ne može zumirati na tim temperaturama, a na drugoj natpis iznad šanka. Taj sprejem napisani font slova na trakama krep-papira pokazuje kako bi Armada napisala riječ «maškare». Super, zar ne? Uostalom, tko kaže da to nije napisala Armada?



                              

Dobijem ti ja poziv iz TZ da sam dobil «blog» najprvo sam se sel prekrižil se mada nisam neki vjernik zel telefon i lipo ti ja nazovem moju Ines u TZ:

«Reci mi ča san stvarno za 20 let neć dobil, daj mi reci va koj banke?»

a ona mene: «Ma ne Toni, to ni va banci to ti je otprta stranica na kompjuteru» niš mi ni jasno opet san sel malo razmislil i govorin sam sebi: « boje da su mi dali glog ki je lek za srce, nego blog?» ma na kraju san shvatil da ni to ni tako loše da s nekin malo općiš preko kompića, aš je to danas moderno.

Pratin ti ja ovu mladež pa vidin da se oni stvarno samo virtualno (domaća beseda) druže. A i ušli smo i u Ginesovu knjigu po šanjkanju, aš ti naše divojčice najviše same tancaju, a naši mladići biže od njih i lipo se drže šanka aš su tamo najsigurneji. Kada pridu doma, onda će preko kompića izjaviti ljubav, poopćiti virtualno i si zadovoljni, normalno osim ženskih ke vole «ful kontakt» a tanci i ova naša prava muzika je za to stvorena?!

Mislin da su moji prijatelji iz Senja ipak zadržali svoju tradiciju da se muški i ženske maškaraju saki va svojoj kamare i da se na tancima ne znimaju maske, pa ti se more dogodit da celu večer tancaš sa svojom vlastitom, da joj se udvaraš i na kraju opet finiš na svojih jaslah, pa zato se reče « pazi se Senjske ruke, Senjske bure a ono najlipše i Senjske cure» ke su na dobrem glasu.

Sada gremo malo na zapad pa dolazimo na novljanske jeseni, da to me podsjeća na Vinkovačke jeseni, nemojte se sada čuditi, pa va Novom pijemo slavonsko vino – oprostite krivi navod! Slavonci ga delaju, a kad se pomišaju furešti i domaći dobijemo jednu dobru grupu Baštardi ča je puno boje od nekakovih autohtonih pasmina.

Pomalo se gibamo uz muziku i bubanj ki složno udaraju i zovu na dobru zabavu va Bribir i okolicu.

Gremo sada va jedno mesto kade se nekada najboje feštalo, a onda je pasala zla vještica i pustila jedan koš otrovnih jabuka i tako su van svi malo zaspali, ma je prišal Meštar Toni poljubil kraljicu Anitu i sve je krenulo znova i sada se tamo fešta va šatoru sve u šesnajst.

Vavik je bilo kad nekomu smrkne nekomu svane pa va oven recesijskom vrimenu kad maškare čuda tancaju i hode onda dobro pride malo poć do Čočmani kadi je vavik jako dobro i veselo i da nan poplati poprave.

Vidim da je Kraljevica stala u obranu svojih maškara da i njih ne preuzme neki partizan Končar, pa su svoj šator digli na rive da se svi moru zabavit i vrnut malo maškaranih tanci va svoje mesto.

Sada je na redu ona naša lipa pjesma «Nostalgija» ku moremo zakantat za Krasicu pa Rio i Bakar, a onda mi je palo na pamet da je danas problem sa pomorcima pa se sve divojke i žene sada malo teže opuštaju, ma se nadam da će doć opet dobra vrimena kada će opet zablistat. Nemojte se strašit ove 4 Brazilke ke su bile u Rijeci nisu van konkurencija.

Kad je čovik skrban vavik čagod pripravi i priskrbi za jednu dobru feštu pa iako je pomorska recesija, mladi Špažičari su se organizirali i delaju svoji tanci i lipo se zabavljaju ma i Karneval fest su imeli pa su ga ovo leto prepustili Dubrovniku ča mi je jako žal....

Prihajamo do jednoga kraja koje je zadnjih let najviše napravilo za tradiciju i maškare a to su Grobničani – sa svojim maškarama, balinjeradom, i svakako najboji Dondolaši ki po celo leto zvone i prenose slavnu tradiciju svoga kraja, ma moram vam reć da imaju dobru podršku svojih žena ke su makar malo na miru doma dok oni zvone. Dondolaši kot i svi zvončari imaju stroge norme ponašanja pa se bojim da će njihove biblioteke i štamparije propast aš mi se pari da kad zvone jako malo čitaju pa kad pridu na maškarani Platak nikad kraju čitanju.

Mesto ko dobro gre daje sa maškarama je Sveti Matej oliti Viškovo i svojun povorkom dobro riva ča ni čudo kad imaju svoji zvončari ki su postali kot kruzeri i samo kruže po svitu pa su se neki dan usidrili va Dubrovniku, a čujem da je i jedan slavuj bil šnjimi i osvojil Stradun najlipšom kanconom na svitu «Ki ni došal, na Rečki karneval, neka mu bude žal»

Evo nas već va Kastvu, e tu je prava demokracija i sve se zna i ki dava i ki prima i ki diže i ki spušta i kakov je red, ma ni ni čudo kada to delaju ozbiljni judi ki su već va letah kot i ja, pa sam i sretan da je tamo moj Zvonko i kompanija ka sve to drži.

Kalan se va Matulji i vaje se spametim dobre veze TZ Matulji i Dondolaša pa je zato i sve dobro od: Pusne hrani, bicikljade, Najpusneje divojke, Zvončarske smotre i super fešte va Kampusu šator va Jušići sa dobrom muzikom i dekantiranim bambusom.

Opet se moram malo rastužiti kad se kalan va «grad muzej» ki je malo zaspal, ma ako niš drugo je dobro da su tamo Dule i Marko aš bi se i balinjerada vozila na drvenih kolić. Ma ni sve tako crno aš san čul da imaju velu podršku svrgnute vlasti i da se neć događa pa će brzo vrnut svoj nekadašnji sjaj.

Lovran, Lovran gradić mići muči i dela bez vele pompe, povorka gre a i fešte subotom su dobre.

Imamo još jednih ki se pomalo bude, a sva je sreća da moj prijatelj Gobo svako leto iz svemira donese kakovu novitadu pa se i ja nadam da ću jedamput i ja bit putnik va Gobotovoj raketi.

Nisam pozabil svoji Boduli, Cresani i Lošinjani ki su stalno aktivni, dobro se zabavljaju i nikad ne propuste prit na Korzo.

Sve ove druge zvončare i mesta ka nisam spomenul treba pohvalit aš se svagde neč događa i si se lipo i dobro maškaraju i zabavljaju.

Prišli smo i do Rečkog  prstena keh je teško posložiti i svaki za sebe diže i spušta, a i imaju svoje povorke ma se nadam da će se kad tad dogovoriti.

Moram prozvati i naše Rečke grupe keh je čuda na papiru i malo okolo, pa neznam je to zato aš je 9 subot, ali morda recesija, smjena vlasti, morda previše plesnih dvorana kade se fešta ili previše događanja. Sejedno verujem da ćemo se ipak zadnjih subot više družiti i na Korzu pokazat se u najlipšem maškaranom sjaju.

Ovo vam je moj «Blog» i kratko viđenje maškaranih događanja va našem kraju.

Želim vam puno zabave – Krepat ma ne molat – Živio PUST









 

Kako ljudi donose novogodišnje odluke tako sam ja donio i jednu karnevalsku a to je da ću do kraja karnevala pisati ovaj blog, kako u mom zavičaju kažu - «tuta forca». Kad smo već kod našeg zavičaja i maškara ima i jedna izreka koja se koristi cijele godine a svoje postojanje duguje upravo ovom dobu godine. Upućeni sigurno već pogađaju da se radi o onoj poznatoj «brižna mat ka pusta rodi». Domaći ljudi tim riječima vole okarakterizirati osobu koja se baš ne uklapa u «normalne» norme oblačenja i ponašanja. Meni su to, u raznim periodima života vrlo često govorili, od pankerske mladosti preko mojih suludih modnih izljeva pa sve do otkačenih nastupa i nekonvencionalnom pristupu ozbiljnim stvarima, često ne sluteći da sam ja rođen baš u vrijeme pusta.

Morate priznati da svaki pravi vodenjak krije nešto pusnoga u sebi što mu izađe van kad se najmanje nadate. No, bilo kako bilo, zbog moje odluke, spomenute na početku, pišem ovaj tekst upravo na svoj rođendan. Neki dan mi se požalio i meštar riječkog karnevala – sveprisutni Toni - kako teško izlazi na kraj s vremenom za pisanje bloga. Njemu je vjerujem još puno teže nego meni jer nema karnevalske manifestacije na kojoj se ne očekuje njegov dolazak. Kaže da o nekim svojim obavezama često dozna iz novina ili sa plakata.

Ja nisam neki meštar ili pusni gradonačelnik ali sam jedan od organizatora karnevalskih događanja u Opatiji i general regionalnog pusnog centra zvanog Maškarani kampus Jušići. Tamo moram svake subote odabrati najbolje maskirane u tri kategorije – pojedinac, par i grupa – i dodijeliti po tri nagrade u svakoj – prvu, drugu i treću (Tako ih volim najaviti; «Sada ćemo dodijeliti nagrade i to treću za treće mjesto, drugu za drugo i, nećete vjerovati, prvu za prvo!». Iako razmišljam i tu uvesti neke novine! Zašto se recimo ne bi na karnevalu dodjeljivala recimo druga nagrada za treće mjesto? ). Oko pola noći uzimam fotoaparat i uvučem se među maškare i tu počinje moja muka. Svoju generalsku dužnost shvaćam vrlo ozbiljno a ozbiljnost je u to doba godine i doba dana, s obzirom na atmosferu i količinu popijenog bambusa, kod ostalih vrlo upitna. Lako je birati Kraljicu riječkog karnevala u gotovo televizijskim uvjetima kada imate čak i mogućnost intervjuiranja i organizirane nastupe.

U mom slučaju neki štrumf je već odvukao Kleopatru na potresujku dok se Štrumfeta ljubi s pripadnikom jedne partizanske divizije u mračnom kutu povelikog šatora. Sad situacija prva. Svuda je polumrak a ja svakom dobro maskiranom moram urlati na uho: «Ej, imaš li ti para?» Maškara: «Daj Šajeta, evo ti malo bambusa – kaže pružajući mi plastičnu bocu – samo me nemoj žicat lovu!». Onda ja pojašnjavam: «Ne mislim para kao novac, nego imaš kompića koji je s tobom maskiran u paru. Ono, imate istu masku!». Maškara: «Za nagradu misliš?» Ja: «Da.». Maškara kaže da ima pa je zamolim da nju ili njega dovede da ih fotografiram jer pamćenje tu slabo funkcionira. Dovede on ili ona para. Ja slikam. Idem dalje. Nakon što napravim krug skužim da ovaj par ima i frenda sa sličnim odijelom odnosno istom maskom. Vratim se i kažem: «Ča me zezate?» Pa vas je više!» Maškara s kojom sam pregovarao: «Da, ali to mi je cura (ili dečko ovisno o seksualnoj orijentaciji) a ovo nam je frend!». Ja: «Dobro. Dajte da vas sad slikam ali kao grupu!». I sad neka netko kaže da mi je lako. Situacija druga. Slikam primjerice Kineza i odlučim mu dati nagradu. Odluka organizatora je da se maškarama ništa ne govori do proglašenja zbog efekta iznenađenja. Kad na proglašenju kad povičem: «Nagradu osvaja Kinez!» mog Kineza nigdje! Čekam, odugovlačim, mislim možda piša ili nije odmah čuo kad odnekud na pozornicu isplazi potpuno drugi Kinez – možda i ne tako loš a li svakako lošiji od primjerice jednog pingvina koje sam «prekrižio» u korist onog Kineza. Što tada učiniti vrlo je filozofsko pitanje i nisam još našao pravi odgovor na njega.

Dobro bi bilo da mi se to događa samo s Kinezima, njih ima oko milijardu i inače, ali slične probleme sam već doživio i s kaubojima, štrumfovima, Arapima pa čak i policajcima. Situacija treća. Proglasim najbolju grupu i zamolim da dva predstavnika dođu po nagradu ali kako je alkohol već uzeo maha svaki pripadnik prozvane skupine vidi sebe kao jednog od potencijalne dvojice pa u tren oka Lady luna skupa s instrumentima i autor ovih redaka zajedno sa svojim pomoćnicima bivaju pregaženi u naletu «stampeda» razularenih maškara. Svatko od nagrađenih iz grupe još ima i želju pozdraviti sve prisutne ili otpjevati neku svoju omiljenu pjesmu ili dvije pa se svi hvataju bilo kojeg mikrofona koji im se nađe na putu. Mikrofona tu dakako ima podosta; od trubača, pjevačice, klavijaturista, gitarista, pa čak se «lude» maškare late i onih sa gitarskih pojačala i činela ili onog dobro skrivenog u mračnoj unutrašnjosti bas-bubnja. Tada nastaje kakofonija maškaranog kaosa i vrhunske anarhistične atmosfere. Ja (usamljen i jadan), po želji organizatora, tu moram igrati ulogu UMPROF-a (sreća je htjela da ove godine imam i bijelu generalsku uniformu što mi se dobro uklapa u cijelu tu priču).

U prilogu prilažem fotografiju sebe sa, po mom skromnom mišljenju, najbolje maskiranom grupom do sada otkad postoji maškarani kampus. Radi se tu o jednom Afričkom plemenu iz Ilirske Bistrice, dakle iz susjedne i prijateljske Evrope a slika nosi naziv «Drug General i njegovi Nesvrstani prijatelji ».Prilikom ovog dirljivog susreta popijeno je nekoliko medica i dogovorena je veća ekonomska suradnja dviju država. Osim te službene fotografije prilažem i još jednu «paparazzo» fotografiju na kojoj se vidi kako pripadnik nekadašnje Milicije (slovenski Milice) objašnjava slovenskim Afrikancima značaj akcije «ako piješ ne trči (za antilopama)» i da će im dat «puhat» ako odlože koplja sa strane. U drugom dijelu večeri prijetio im je čak i oduzimanjem oružanog lista na tri mjeseca.

Nisam ljubitelj Valentinova. Nisam romantičan? Tko ja? Pa između ostalog autor sam i nekolicine vrlo romantičnih ljubavnih pjesama, a volim i voljenoj osobi poklanjati pažnju (za podrobnije informacije,
kontraindikacije ili nuspojave nazvati moju Natašu). U biti, kod Valentinova baš me jako smeta ta fama koja se «šakom i kapom» lansira kroz najrazličitije reklame ne bi li se uzela koja kuna «na ljubavi». Tako da mi je malo i drago što se u našem kraj taj blagdan izgubi u karnevalskom ludilu. Pogledajte samo ovu estradu. Prije je Valentinovo bilo samo jedan dan u godini a sad postoje i cijele turneje posvećene upravo Valentinovu. Ono se sad slavi po sedam dana. Upravo stoga, iako je već 17., odlučio sam objaviti fotografije nekih od najljepših parova koje sam susreo na ovogodišnjem karnevalu. Ipak sam i ja krvav ispod kože. Za ovu priliku svi odabrani parovi su mješoviti iako je bilo već i dosta «istospolnih zajednica». Ups, i ja sam se dosta puta obukao u ženu…Sad me malo brine značenje slogana riječkog karnevala «Budi što želiš!». Ma baš me briga, maškare su!
Pogledajte parove!

     Da mi je netko rekao prije kakvih pet, šest godina da će moj prvi blog biti karnevalskog tipa ne bih mu vjerovao. I to još za Riječki karneval. Zašto? Pa kao prvo zato što sam ja «veliki» Opatijac, a to automatski ili moderno rečeno «po difoltu» podrazumijeva stanovitu ljubomoru prema toj odlično organiziranoj i nadasve velikoj manifestaciji. Ma znate već, oduvijek postoji onaj poznati crv «mikro-lokal-patriotizma», tako svojstven nama primorcima, koji ti ne da da se veseliš uspjehu susjednog «sela»; «Ča pak sada filozofiraju ti Fijumani? Kade su oni bili kad smo mi imeli karneval?». Nije naravno u to uključena samo Rijeka, jednako će «pravi» Opatijac reagirati i na spomen Lovrana, Novog Vinodolskog i inih drugih uspješnih karnevalskih destinacija jer osim što smo ljudi, kao što rekoh, smo i primorci. Ukoliko se ovom temom danas-sutra pozabave psiholozi ili ljudi neke slične struke i dođu do nekih logičnih objašnjenja to će biti ključ za razumijevanje mnogih prilika čudnovate ljudske prirode. Vjerujem da i oko Ria de Janeira postoje neka manja mjesta čiji stanovnici tvrde da su oni imali karneval prije slavnoga Ria i da im je Rio zapravo «ukrao» ideju i bla,bla,bla…Ne bih se čudio da i tim zavidnicima nedaleko Ria, koji tako zdušno siju sjeme ljubomore, registracijske oznake na automobilima također ne počinju s «RI» kao što je slučaj s Opatijom i Rijekom. Danas, ruku na srce, Riječki karneval ne samo da je, kako se ono kaže, treći u Evropi, već je i tako dobro organizirana manifestacija, da sada svi mi «stari» moramo učiti od Fijumana - kao što starije prekaljene službenice od mlađih usvajaju trikove kada je u pitanju rad na kompjuteru. Evo, iako sam «pravi» Opatijac i «zadrti» primorac, spreman sam od srca Rijeci priznati prednost.

 

     Da stvar bude zamršenija - ja sam ove godine «do grla» uključen u organizaciju opatijskog karnevala (a «prijete» mi ovi moji da će sada neko vrijeme ostati tako, što znači i u bliskoj budućnosti) pa moram ispred riječi «prednost» ipak ubaciti i pridjev «trenutna» jer da već u startu potpišem predaju ne bi bilo u redu. Ako ovo čita netko iz «bijelog» svijeta, može komotno postaviti pitanje; «Dobro kakvi su to ljudi, ti primorci? Pa zar nije većini Opatijaca na dokumentima kao mjesto rođenja upisana upravo Rijeka?». Pa je! Ali maškare su nešto puno kompleksnije od navijanja za lokalni nogometni klub. Zamislite sad moju muku kad sam bio pozvan u ured Turističke zajednice grada Rijeke kako bi mi ponudili da pišem blog za fijumanski karneval. Apsolutno sam bio polaskan time što cijene moj rad, ali u isti mah osjetio sam se kao pripadnik Armade kojem su ponudili da na utakmici drži transparent NK Dinama. Izdaja? Nipošto. Samo priznavanje poretka na ljestvici dok se dijele pehari! Na kraju rekoh sebi ono što si uvijek ponavljam kad mi uvale «vrući krumpir»; ono ča ne more Šajeta drugi neka ne provuju! I evo tu sam. Sreća je htjela da su prije prve objave ovog bloga u Opatiji već obješeni svi pustevi (dežurni krivci koji će skončati u vatri) jer bi najmanje jedan zasigurno utjelovio «moj lik i djelo».  E sad – drugo poglavlje. Isto bi moglo nositi naslov: «Šajetini osobni problemi s maškarama».

 

     Ja sam autohtoni stanovnik našega kraja (kao i sva moja rodbina), ali kada je u pitanju poimanje zabave i tradicije, pa tako i samog karnevala, nailazim na nerazumijevanje već i u samoj užoj obitelji. Posvađali smo se oko toga na stotine puta prilikom zajedničkih ručkova. «Ča imaju maškare iskat na internete? – reći će jedan od mojih krvnih srodnika. «Zna se ča su maškare – podržat će ga drugi – harmonika, pijača i nemotarije!». Tu ja poludim jer volim maškare, ali nemam baš razumijevanja za «kult alkohola» i slovensku novokomponiranu «narodnu» glazbu. Pokušavam im objasniti kako karneval može biti i nešto puno više i tu nastane vika i rasprava koja uvijek završi bez rezultata. Na kraju im samo kažem: «Vidim da su moja urbana gledišta preširoka za vašu lokalnu uskogrudost !». I tako na kraju jedan pravovjerni Opatijac nalazi potpunu realizaciju svog karnevalskog bića upravo u «susjednom i prijateljskom» Riječkom karnevalu odnosno u mnogim njegovim popratnim priredbama koje oplemenjuju sam čin glavne povorke. Mnogo je toga Rijeka učinila na tom polju proteklih godina, primjerice: izbor Kraljice karnevala, inauguriranje meštra kao središnje osobe, diplomatski bal, Rally Pariz – Bakar, gomila izložbi, monografije, Carnival party, dovođenje raznih važnih osoba na karnevalska događanja, itd., itd. Sve je to nekako blisko onom mom «karneval svima, a ne samo njima» i tu Rijeci skidam kapu. Kome njima? Pa onima koji bi htjeli da se svako karnevalsko događanje na kojem nema harmonike zabrani zakonom, a sudionici rastjeraju suzavcem. Netko bi iz ovih redaka mogao zaključiti kako ja mrzim harmonike i vino. Nikako, vino naprosto obožavam, ali mora koštati barem 12 kuna po litri jer što su sve ugostitelji spremni staviti u legendarni bambus nikako ne možemo nazvati vinom. Harmonike? Uživam čak i u polkama, ali nakon tri sata počinjem dobivati neki osip od prezasićenosti.

 

     Eto, sad kad smo se bolje upoznali, mogu samo reći da me veseli što ćemo se družiti i na ovaj način. Među sve ono što sam prije spominjao da moderne maškare moraju imati dakako spada i internet-komunikacija, ali ne daj Bože da sve ostane samo na tome. Evo ovaj blog malo kasni jer sam se ja već poprilično uključio u svakakva karnevalska događanja i nadam se da se vidimo i na onima koje će tek uslijediti – licem u lice, oprostite, maskom u masku, a ne da nam karnevalske udruge danas - sutra egzistiraju samo kao facebook-grupe i da tamo negdje oko 2084. (kada će Rijeka konačno dobiti Mediteranske igre) biramo najbolje maskiranu «facebook-grupu»!        

Među deset prijavljenih kandidatkinja ove godine za Kraljicu Karnevala, stručni žiri je teškom mukom izabrao onu najbolju - Ines Martinić iz K.U. „Prijatelji – Amici“ Rijeka! Meštar Toni preuzeo je ključ grada te tako poveo sve maškare i ljubitelje maškaranja u riječko Peto godišnje doba – doba karnevala!

Do zadnjeg mjesta ispunjene tribine Dvorane mladosti pratile su predstavljanje deset izabranica karnevalskih skupina iz Primorsko-goranske županije, koje su sa svojim pratećim grupama u koreografskim nastupima pokazale svoj talent, sposobnost zabavljanja, poznavanje karnevalske tradicije kao i moć osvajanja naklonosti publike.

Program izbora vodio je dvojac Elena Brumini i Mario Lipovšek Battifiaca. Cijeli program osmišljen je kao zasjedanje hrvatskog Sabora, a kandidatkinje su nosile identične kostime i kutije na glavama sa likom Jadranke Kosor. Sve je pratio stručni žiri u sastavu Davor Jurkotić, Bojana Batinica, Robert Ferlin, Barbara Udovičić, Irena Grdinić, Jadranka Čubrić i Rene Dušević.

Žiri je za prvu pratilju odabrao Tamara Savanović iz Trsačkih maškara Rijeka, a za drugu pratilju proglašena je Patricija Radetić iz K.G. „Zijat, sost, tancat i pit“ Matulji. Također je dodijeljena nagrada za najbolji scenski nastup, koja je zasluženo pripala Trsačkim maškarama Rijeka.